kakvu je vidimo danas, potječe iz 1715. godine.Oduševljava stilom kićenog venecijanskog baroka. Gradio ju je graditelj Marino Gropelli iz Venecije od 1706. godine i to prema zahtijevu dubrovačkog Senata koji je želio novu crkvu na mjestu stare, romaničke iz XIV. st. Prvo oštećenje doživjela je u potresu, a u pepelu je cijela nestala 1706. godine, za vrijeme strašnog požara.
Sve je tada u vatri nestalo, jedino je, nekim čudom, preživio srebreni kip sv. Vlaha. Nakon “izgnaničkih” godina provedenih u crkvici sv. Nikole na Prijekome gdje ga smjestiše, od 1715. godine na starome je mjestu. U crkvi posvećenoj njegovim imenom. Tada Dubrovčani kipu pridodaše i zapis kako su “svi ostali kipovi od zlata, srebra i mjedi bili rastopljeni u vatri, dok je kip svečev, zaštićen čudom, izvađen iz požara neoštećen”. Taj kip predstavlja jedno od najznačajnijih skulptura u Dubrovniku, a iz makete koju svetac drži u ruci iščitava se nekadašnja arhitektura grada.
U Dubrovniku se sv. Vlaho štuje od 10. stoljeća. On je parac Grada.
Prema zapisima dubrovačkih ljetopisaca sv. Vlaho je spasio Dubrovčane u 10. st. kada Mlečani usidriše svoje brodove u Gružu i pred Lokrumom. Dubrovčani s povjerenjem prihvatiše njihove priče kako će nakon što nabave hrane i pića, krenuti prema Levantu. Iskoristili su tu priliku i razgledali grad, tražeći mu slabe točke za osvojit ga. No, sv. Vlaho objavi župniku Stojku njihove namjere i spasi Grad od noćnog prepada. Opisao ga je župnik kao sijedog starca duge brade s biskupskom kapom na glavi i štapom u ruci. Onako kako nam se predstavlja s gradskih zidina i kula.
Dan sv. Vlaha slavi se 3. veljače, a parčev blagdan proglašen je i Danom Grada Dubrovnika.