i primjer razvoja arhitekture tvrđava. Gradnja prvih utvrda započela je već u 8. stoljeću, ali je najintenzivnija izgradnja bila od sredine 15. do kraja 16. stoljeća. Veliki potres 1667. nije ih mnogo oštetio.
Današnji opseg dubrovačkih zidina nastao je u 13. stoljeću, a one se sustavno osuvremenjuju i grade do 1660. godine, kad je izgrađena posljednja utvrda, bastion sv. Stjepana na južnom dijelu zidina. Zidine su dugačke 1940 metara i sastoje se od glavnog gradskog zida, šesnaest kula, tri tvrđave, šest bastiona (jakih peterokutnih utvrda skošenih zidova), dvije kantonate (ugaonih utvrđenja), tri predziđa s nizom toreta (niskih polukružnih kula skošenih zidova), tri jarka, dvije predutvrde-tvrđave, dva gradska podizna mosta i valobrana. Mjestimično su visoke i do 25 metara. Glavni gradski zid s kopnene strane debeo je 4 do 6 metara, a s morske 1,5 do 3 metra.
Znani i neznani graditelji, vrsni i znameniti majstori, domaći i stranci dali su svoj prinos njihovoj izgradnji, ali je najveći dio njih ostao nepoznat. No od poznatih ističu se Paskoje Miličević, Nikifor Ranjina, Marin Držić, Župan Bunić, Miho Hranjac, Juraj Dalmatinac, Michelozzo Michelozzi iz Firence, Onofrio i Simeon della Cava, Antonio Ferramolino iz Bergama, Ivan iz Siene, Bernardin iz Parme, Marcantonio Bettacci iz Firence, Seporoso Mateucci iz Ferma i Giovanni Baptista Zanchi iz Pesara.
Polovicom 13. stoljeća, kada gradske zidine dobivaju današnji opseg, obrana se služi hladnim oružjem s vrhova zidina, a samo na strateškim mjestima nalazile su se strijelnice na razini visokog prizemlja. Gradski zidovi bili su gotovo pravocrtni, okomiti, visoki i jaki za to doba, a završavali su kruništem, oblikovanim merlima (zupcima). Iz kruništa je tekao hodnik oslonjen na sustav konzola i arketa (malih lukova). Kortine (zidna platna) flankirane su kulama koje su ih znatno nadvisivale. Kule su otvorene prema Gradu i bez unutarnjih prostorija, sa strijelnicama na razini visokog prizemlja. Njima se pristupalo ljestvama ili drvenim podijem. Izgradnja tih zidina, kad su dobile današnji opseg, poklapa se sa stilskim razdobljem kasne romanike. S razvojem ratnih sprava koje su omogućavale sve veći doseg jakih strijela i kamenja, gradski se zidovi sve više povisuju. Tada se kule zatvaraju, presvođuju te im se pregrađuju unutarnji prostori, zbog čega se znatno povisuju. Ali sustav obrane ostao je isti kao u prethodnom razdoblju. Ta faza u razvoju gradskih zidina poklapa se sa stilskim razdobljem gotike. Vatreno oružje, kojim se Dubrovnik među prvima opskrbljuje, mijenja način ratovanja. Počinje generalna rekonstrukcija gradskog fortifikacijskog sklopa. Dotadašnja relativno tanka i visoka utvrđenja bila su idealna meta za topništvo, lakše su se pogađala I rušila. Zato se zidovi ojačavaju, podvostručuju, kule se dijelom ispunjavaju zemljanim nasipom. I kule I zidovi znatno se snižavaju. Za smještaj tada moćnih topova formiraju se šire platforme. Tvrđave dobivaju kazamate (nadsvođene niše), kule topovske otvore i kruništa oblikovana jakim prsobranima, a potom na strateškim mjestima i kavalirima (povišenim jakim zidovima). Ispred glavnog gradskog zida grade se predziđa s nizom toreta, polukružnih niskih kula. Predziđa se povezuju s glavnim zidom zbog obrane i zbog pristupa. Ta etapa u razvoju gradskih zidina poklapa se sa stilskim razdobljem renesanse. Razvoj topništva sa sve daljim dosezima i razornijom moći uzrokuje da se u 17. stoljeću neke kule potpuno zapunjaju zemljanim nasipom. Na glavnom gradskom zidu grade se bastioni – jake peterokutne utvrde, izjednačene s visinom zidnog platna. Pojedine tvrđave dobivaju neke elemente bastiona, poput uha ili kljuna. Ali način obrane ostao je isti kao u prethodnom razdoblju. Ta završna faza razvoja gradskih zidina poklapa se sa stilskim razdobljem prelaska renesanse u barok. Svi gradovi i važnija naselja Europe, od Iberskog poluotoka do nordijskih zemalja i Balkana, pa čak i dalje, sve do Dalekog istoka, u povijesti su bili zaštićeni zidinama, nastojeći očuvati svoju sigurnost. Slijedili su oblikovni razvoj, zasnovan na različitim građevnim materijalima i arhitektonskim rješenjima.
Dubrovnik se svojim zidinama nije izdvajao od ostalih europskih gradova, ali su kompaktnost i monumentalnost njegovih kamenih zidova zacijelo ostavljale snažan dojam. Zbog visoke kvalitete kamena kojim su građene, zidine su opstale do današnjih dana u gotovo izvornom obliku, ostvarujući sklad i sraštenost s urbanim tkivom Grada. Dubrovčani nisu u 19. stoljeću dopustili da se pojedine dionice zidina ruše radi nesmetanog daljnjeg urbanističkog razvoja povijesne jezgre Dubrovnika.
Organizacija obrane Grada i njegovo vojno ustrojstvo bili su pomno osmišljeni. Svaka je tvrđava imala svog zapovjednika, biranog iz redova vlastele na rok od mjesec dana. U doba ratnih opasnosti obranu je vodio guverner oružja, iskusni profesionalac iz redova građana ili stranac te dva generala vojske birana iz redova starije vlastele. Na zidinama su bili organizirani stalna straža i nadzor, a u vrijeme ratne opasnosti vojska se formirala isprva od lokalnog stanovništva, a poslije od plaćenika, takozvanih barabanata, stranaca pretežito iz sjeverne Hrvatske i Ugarske.
Svi napori i sva stoljetna nastojanja da gradske zidine budu suvremene i u skladu s modernim načinima ratovanja bili su određeni željom da se očuva sloboda, toliko puta opjevana i ovjenčana Gundulićevim stihovima: „O lijepa, o draga, o slatko slobodo... sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!" I uspijevalo je to sve do 1806. godine, kad je Napoleonova vojska okupirala Grad i zatim 1808. ukinula Dubrovačku Republiku te 1814. predala Dubrovnik Austrijskom Carstvu. Napokon je Bečkim kongresom 1815. Formalnopravno prestala postojati, a njezin je teritorij pripao Habsburškoj Monarhiji. Dubrovačke kule i zidine dobivaju tada drugu ulogu, pregrađuju se, prigrađuju im se različiti objekti, a bilo je i pokušaja da se poruše. Prosvjedima i javnim negodovanjem Dubrovčani su to uspjeli spriječiti, ali ipak nisu mogli zaustaviti pustošenja i neprimjerene gradnje na zidinama.
Osnutkom Društva prijatelja dubrovačke starine 1952. počinje sustavni rad na obnovi i vraćanju dubrovačkih gradskih zidina u izvorno stanje.
Gradske zidine – Društvo prijatelja dubrovačke starine
Gundulićeva poljana 6, 20 000 Dubrovnik
centrala: +385 20 638 800 +385 20 324 641
fax: +385 20 638 805
Web:
www.citywallsdubrovnik.hre-mail:
[email protected]Cijene pojedinačnih ulaznica