Na izložbi Marcelle Zanki u Dubrovniku izloženo je tridesetak fotografija. Na njima vidimo krajolike, ljude, same (usamljene) u tim krajolicima, palme, visoke palme, blizinu i daljinu. Na tim se fotografijama, snimljenim malim džepnim Olympusom, krajolici otimaju uzimanju, a fotografija zaustavljanju. I u tom međuprostoru neuhvatljivosti i nezaustavljivosti nastaje prostor čežnje za krajolikom, žudnje za pogledom, za prepoznavanjem i pripadanjem. Žudnje za putovanjem.
Fotografija se u svojoj statičnosti hvata za pokret, pa kao što se puzavica u svojoj pokretljivosti hvata zida, tako fotografija teži predočavanju pokreta. U samu ideju fotografiranja upisana je sinegdoha (dio za cjelinu). Umjetnica nam predočava dijelove koje naše oko nastavlja. Fotografija više od svih umjetnosti sugerira.
Prizori svijeta koji se predočavaju žele nešto reći bez riječi. Fotografija je uvijek tišina. U govoru ćemo često uz fotografiju vezati pojam ovjekovječiti. Ta riječ ima u sebi trajanje i zaustavljanje. Premostiti dvije krajnosti, to joj je upisana ideja. Zaustavljeni trenutak koji bi se u onome tko fotografiju promatra mogao iznova pokrenuti. Dvosmjerni transfer.
U engleskom jeziku "uzimanje slike" podsjeća na njezinu drugu kvalitetu. Ne znamo zaustavlja li dah onaj koji fotografiju uzima, ali svakako bismo to htjeli doživjeti prilazeći fotografiji. Vidjeti prizor koji oduzima dah. Barem na trenutak. Sve se u ovom mediju vrti oko tih pojmova zaustavljanja i ponovnog pokretanja. Važno se ponekad podsjetiti na to "Sada sam tu i ovo preda mnom je neizbježan prizor." Možda nas zato prizori divljine, daljine, planine i pejzaža pozivaju na fotografiranje. U imperativu užurbanosti i dinamike stoji fotografija kao protuteža, potreba za umirivanjem, zaustavljanjem i pažnjom na jednom prizoru.
Tu smo jednom stali i "uzeli sliku", bila ona naša čežnja ili bilo koji lirski izraz kojim bismo htjeli izreći postojanje onoga što se krije između pojmova, fotografija koja izlazi iz mračne komore, nanovo rođeni prizor pojavljuje se kao lijepa i blaga rječita šutnja.
Je li taj prizor onaj za kojim čeznemo? Slika koja u nama pokreće novu sliku? Ponekad tako kažemo – Ova me slika podsjeća na nešto. – Budi u meni nešto, zato u nju mogu gledati dugo. Svaki čin fotografiranja novi je pokušaj pronalaska ugrađenog iskustva u podsvjesnom. Tu lirsko prilazi dramskom koje se zbiva između gledatelja i fotografije. Transfer je neizbježan. Ono što je egzotično u nama dodiruje prekidač za osjećaj, dodiruje poziv na buđenje svijesti. Između dviju krajnosti, one da fotografija uljepšava svijet i one da fotografija ukazuje na istinu leži veliki prostor proizvoljnih tumačenja, ali i izdvaja se ideja da ne moramo uvijek misliti, možemo samo osjećati bez riječi. Ako možemo.
Marcella Zanki filmska je redateljica s više od 10 godina iskustva rada na reklamama, glazbenim spotovima, dokumentarcima i filmskoj produkciji. Diplomirana je dizajnerica vizualnih komunikacija te je nominirana i dobitnica brojnih nagrada za svoj rad na raznim međunarodnim i domaćim filmskim i reklamnim festivalima. Trenutno razvija prve dugometražne igrane filmove.
Marcella je također analogna fotografkinja u žanrovima portretne, pejzažne i suvremene umjetničke fotografije. Njezine fotografije i intervjui objavljuju se u raznim međunarodnim online i tiskanim časopisima kao što su VICE, VOGUE.it, NAKID MAGAZINE, ELLE MAGAZINE, ROLLING STONE, SOMEWHERE MAGAZINE, HYPEBAE itd. Od 2015. izlaže svoje umjetničke radove u Hrvatskoj, Srbiji, Njemačkoj, Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu Kajmanskim otocima, New Yorku, te online platformi Artsy. Zastupale su je inozemne agencije kao što su švicarski Phinest i španjolski Artig Gallery.
Izložbu možete pogledati radnim danima od 11 do 13h te od 17 do 21h, do 25.8.2023.
Tekst: Staša Aras
Postav izložbe: Slaven Tolj, Marcella Zanki i Srdjana Cvijetić
Tehnički postav: Nikša Vukosavić
ARL, 2023.