„Svaka je napredna tehnologija nerazlučiva od magije."
— Arthur C. Clarke
Od samih početaka ljudi su svijet oko sebe objašnjavali i prema njemu se odnosili
koristeći različite rituale i prakse poput magije, religije i znanosti, a granice među
njima su nerijetko bile vrlo fluidne. Bilo da su kulture primitivne ili napredne, u
međusobnom kontaktu ili ne, neki obrasci ponašanja su oduvijek zapanjujuće slični.
Primjerice, sve su imale potrebu ostaviti vizualni znak ili trag pa je umjetnost
nešto što premošćuje prostor i vrijeme od početaka ljudskog postojanja do danas.
Ona je najčešće bila u službi magijskih, religijskih pa čak i znanstvenih dogmi,
ali povremeno je koristila isti jezik, simbole i metode kako bi progovarala o
nečem drugom.
Radovi Ivana Midžića „EkoTehnologija — Posveta Cargo kultovima" su referenca
na stvarne ljudske prakse, svojevrsni sociološko kulturni fenomen koji se
pojavio još krajem 19. stoljeća, a riječ je o vjerskim pokretima koji su se pojavili
kao oblik otpora kolonijalnoj vlasti s ciljem obnove društva i pribavljanja materijalnih
dobara obrednim sredstvima. Utemeljeni su na vjerovanju u povratak
duhova predaka koji će obespravljenim domorocima donijeti brodove natovarene
luksuznim zapadnjačkim dobrima i okončati kolonijalnu vlast.
U praksi je to značilo da su izrađivali imitacije predmeta koje su koristili njihovi
napredniji posjetitelji sa Zapada, primjerice radija od drveta, avione od slame
ili piste od pijeska. Nisu razumjeli kako tehnologija zapravo radi pa su je pokušali
ponovno stvoriti samo na temelju vanjskog izgleda. Ti predmeti nisu imali ni estetsku
ni funkcionalnu vrijednost već su isključivo služili kao ritualni objekti. Iako
nisu donosili očekivanu promjenu, domoroci su upali u zamku robne fetišizacije
na čemu su izgradili čitavi novi sustav vjerovanja.
Prije nego pomislimo kako su primitivni i naivni bili u tim svojim vjerovanjima,
sjetimo se da se cijela marketinška mašinerija zapravo temelji na uglavnom
pogrešnim pretpostavkama da ćemo posjedovanjem određenih predmeta privući
bogatstvo i sreću u svoje živote. S druge strane, kršćanska premisa se temelji na
čekanju povratka spasitelja koji će okončati ovozemaljske patnje i vratiti rajski
sklad na Zemlju. I to vjerovanje traje mnogo dulje od cargo kultova.


Kada Ivan Midžić reinterpretira postupke tih plemena, njegova polazišna točkanije pogrešna interpretacija svijeta koja je rezultat pojednostavljenih vjerovanja.On ne pokušava prizvati duhove predaka ili bogove da nam okončaju muke. Umjetniknas apsurdnošću tih električnih aparata i „gadgeta” izrezbarenih u drvu,koji su jalovi i nefunkcionalni i sami sebi svrha, poziva na aktivno promišljanjeo tome koju ulogu tehnologija ima u našim životima. Ivan i ovdje, kao i u velikombroju svojih prijašnjih radova, propituje i ulogu umjetnika/umjetnosti utom vrlom, novom svijetu te joj pridodaje/ odriče magijsku moć transformacijepredmeta, prostora, a posljedično i čovjeka.Primjerice, jedna od njegovih tvrdnji je da „EkoMotor” radi pomoću umjetničkeenergije koju transformira rad „EkoTransformatora” ili je stvara „EkoGenerator”.Na taj način definirana, umjetnička energija je ili perpetuum mobile kojasama sebe beskonačno pokreće, ili je riječ o imaginarnoj energiji koja ima placeboučinak — na nekoga djeluje, a na nekoga ne. Vjerujem da je ta dvosmislenost iprovokacija također dio Ivanovog umjetničkog promišljanja.I u drugoj seriji radova u nazivu koristi prefiks eko — „EkoKabel”, „EkoBušilica”,„EkoLampa”— ponovno aludirajući na sveprisutnost ekološke krize u javnomdiskursu, ali je sam pristup nešto drugačiji. „Posveta Cargo kultovima” je potpunorezultat Ivanovog umjetničkog rada, tesanja i rezbarenja u drvu (s izuzetkom „tabletića”),dok su eko predmeti zapravo „ready-made” objekti (tj. stvarni predmeti)čije je značenje promijenjeno njegovom intervencijom zamjene električnih kabelas užadi, čime im je ponovno oduzet smisao i funkcionalnost s namjerom da postanuumjetničke metafore jer su „najveće umjetničke metafore kada umjetničkodjelo postaje metafora života, a život je preobražen.” (Arthur Danto)U što Ivan preobražava život? U „eco-friendly” utopiju u kojoj nema potrošnjeprirodnih resursa, u kojoj tehnologija isključivo radi na obnovljive izvore energije?Ili se gnuša takvih isključivosti smatrajući ih svojevrsnim „fašizmom” 21.stoljeća? Ni tu nam ne nudi jednoznačne odgovore. I pitanja i odgovori su negdjeu rascjepu između stvarnosti i mašte, života i umjetnosti, utopije i distopije...U svjetlu vrlo vjerojatnog slijeda događanja prema kojima će „ekološka kriza21. stoljeća biti analogna dvama svjetskim ratovima kao katalizator ubrzanog tehnološkograzvoja (Yuval Noah Harari).”, Ivanovo rekontekstualiziranje primitivnihrituala u visokotehnološkom kontekstu služi kao pokušaj iznalaženja bar umjetničkihrješenja za tako složena pitanja. Umjetnik svojom „EkoTehnologijom”pokušava pridonijeti rješavanju problema ekološke krize na jednoj suptilnijoj,intuitivnoj razini vjerujući u transformativni potencijal umjetnosti, dok istovremenoodbija i život i umjetnost shvatiti previše ozbiljno.Anita Kojundžić Smolčić