O novom ciklusu radova i izložbi Augenblick tekst je napisala Rozana Vojvoda.

Na novim fotografijama Ivone Vlašić sve se odvija u slutnjama i čežnjama, ali ne Ujevićeve “daljine” nego stalne preokupacije umjetnice – prošlosti. Kroz mliječnobijelu izmaglicu, najsličniju zamućenom papiru starih fotografskih albuma gledamo prizore koje je autorica “posvojila” ispreplićući svoje unutarnje svjetove, osobne priče i sjećanja s nekim sasvim drugačijim značenjskim konstelacijama.  U ovom ciklusu nije riječ o starim obiteljskim fotografijama ni dubrovačkim vizurama kao u “Horizontima” (2013. - 2016.) u kojima umjetnica začudnim foto-kolažima spaja vremenske slojeve istražujući memoriju njoj poznatih prostornih punktova. Naprotiv, većinu fotografija preuzima iz starih modnih časopisa, neke od njih kupuje na sajmovima antikviteta, te ih sve ponovno fotografira kroz poluprozirni bijeli papir. Autorica tim postupkom stvara vlastiti imaginarni foto-album kreiran intuitivnošću, afirmacijom krhkosti sjećanja i davnih doživljaja, prati kao što sama kaže “senzacije prepoznavanja nekog bliskog ili intimnog, osobnog događaja u onome u čemu ga nema (niti ga je bilo).”

Senzacija se događa u djeliću trenutka, kroz treptaj oka (augenblick), kao u nekoj vizualnoj parafrazi Proustovog kolačića (madelaine) koji je pisca preplavio sjećanjem na djetinjstvo.  Odabirom fotografije ili kadriranjem određenog detalja u ponovnom snimanju autorica konstruira gustu asocijativnu mrežu: od evociranih trenutaka djetinjstva vidljivih osobito na fotografijama u kojima dominiraju detalji odjeće – haljine i ženske cipele za svečanije prigode uz često izostavljanje lica protagonistica, specifični rekviziti poput teniskog reketa, vjenčanice koje podsjećaju na crno-bijele fotografije iz obiteljskih albuma naših majki i baka do prizora koji su potaknuli asocijacije na autorici bitne umjetnike (Joseph Beuys), književna djela (Limeni bubanj) i zapamćene pejzaže iz prošlosti čije su zamagljene konture sukladne fragilnosti sjećanja. Ponekad kao u fotografiji usamljenog stabla autorica zapravo bilježi filmske kadrove podsjećajući nas na one trenutke potpuno zaboravljenih stvari i priča koje nam se najedanput svom silinom odvrte u glavi. Prizori žena na palubi broda i scene mahanja, susreta i rastanaka atmosferom se nadovezuju na raniji ciklus sastavljen od slika i fotografija pod nazivom “Kratki susreti koji bi mogli promijeniti sve” (2021.) koji barata kategorijom putovanja - dolascima i odlascima, trenutkom doživljaja nekog novog mjesta i samom neizvjesnošću i uzbuđenjem tog procesa. Trenutak doživljaja postaje središnje, ali neotkriveno mjesto ranijeg ciklusa, nešto što se anticipira, dok se u novim fotografijama u evociraju autoričina već proživljena iskustva. Fragilne i polupropusne mehanizme sjećanja koje umjetnica problematizira novim ciklusom možda najbolje ilustrira jedini izloženi video rad (Dance away, 2024.), s prizorom napola vidljive žene u idiličnoj prirodi koja promatra ili se  priprema zaroniti u vodu jezera uz zvučnu pozadinu pjeva ptica. U prvi mah video funkcionira kao fotografija, a potom se polagano iz kutova snimke počinju pojavljivati bijele, paučinaste niti u nekom hipnotičkom njihanju (riječ je zapravo o širenju bijele boje u vodi) i malo po malo prekrivaju prizor do potpunog nestajanja. Proces zamućivanja površine i stvaranja koprenaste strukture fotografija, proces koji omekšava oblike i na neki način postaje vizualizacija nejasnog i neodredivog, krhkosti doživljene senzacije, umjetnica u videoradu dovodi do krajnjeg stupnja – potpunog nestajanja prizora. Trenutci i doživljaji oteti pravocrtnom vremenu, vraćaju se bjelini početka, istodobnom nepostojanju i zaboravu da bi se na fotografijama ponovno pojavili u teško odredivim, ali mogućim novim prepoznavanjima.