Nakon večeri otvorenja izložbu možete pogledati svakog radnog dana do 22. kolovoza, za vrijeme radnog vremena (12:00-21:00).

POSTSEZONA

Ustajali zrak, izmorena lica domaćeg stanovništva s vrećicama punih svakodnevnih potrepština, zvuk škriputavih Jugoplastika sandala u kojima su još uvijek vidljivi ostaci pijeska, miris dima dok se trajekt upućuje ka otoku, izmiješani mnogobrojni jezici u pozadini i uzdah starijih otočkih gospođa koje čekaju da se svi smjeste. „Ima li života poslije smrti, ima li života poslije sezone", rečenica je koja je bila posljedica jednog od uzdaha starijeg otočkog gospodina i koja mi se urezala u pamćenje. Ta je iznenadna refleksija zaustavila trenutak i utišala kakofoniju koja je dolazila iz više smjerova, poput skoka Julije u more u filmu „U plavetnilo" Antonete Alamat Kusijanović čime je prekinula scenu u kojoj se njena majka žali na obiteljsku situaciju i nepodnošljivog oca.

Iako na prvi pogled u radovima nagrađivane mlade autorice Josipe Krolo promatrač ne nalazi protagoniste i korisnike prostora, one paradoksalno svojom tišinom govore više od riječi. One su tek prividno prazne, ali nisu ispražnjene značenjem. Bez prisustva ljudskog lika, radovi izvode cjelokupnu naraciju o kontekstu u kojima mediteranski čovjek obitava pri čemu autorica poput arheologa traga za minulim vremenima kada su građeni prikazani objekti u njenom rodnom gradu Splitu – bazeni, stadioni, tereni Koteks, ceste, tuneli.

Radne akcije koje su uključivale veliki broj mladog stanovništva koji su aktivno sudjelovali u viziji i gradnji jednog novog svijeta zajednice sada je pak zamijenjen mladim ljudima koji postaju tek rekviziteri na pozornici kazališta. Predstavlja se toliko puta spominjana „Sezona" u kojima nastupaju „gosti, stranci, turisti, posjetitelji" čiji se broj neprestano broji, prebrojava, uspoređuje s prijašnjim brojkama, s prijašnjom najboljom sezonom i prijašnjom najgorom sezonom. Mladi se postavljaju u ulogu pomoćnika, rekvizitera, kostimografa, scenografa koji pripremaju scenu, ali u njoj ne igraju glavne uloge ni važne dijaloge predstave. Ova je negativna tendencija promatranja budućnosti dodatno naglašena izborom samih naslova djela s jasnim prizvukom ironičnosti današnje situacije „you'll all end up driving ubers" i „don't believe in fairy tales".

Sama slikarica navodi kako u svom rodnom gradu ne pronalazi prostor za svoje obitavanje, pa posredno ni stvaranje. Dok se grad neprestano puni brojnim smještajnim jedinicama i sadržajima prolaznog karaktera, ona svoj tekst piše u kući svojih roditelja financijski i smještajno ograničena. Ova skučenost prostora utječe i na skučenost misli koje bivaju ograničene na izričito jedan aspekt promatranja stvarnosti kroz brojke, dok sve nedorečeno ostaje u praznom vakuumu koje ispunjava naš svakodnevni život. Taj vakuum najprimjetniji je upravo u post-vremenu, u prostoru nakon što predstava završi i zastor se spusti.

Ogroman rascjep između nagle prenapučenosti u određenom periodu i iznenadne posljedične praznine dovodi do stanja zatečenosti, umora i ponovnih izdaha s početka teksta.

Ovdje nastupa postsezona, bestežinsko stanje bića koji sada nemaju kratke vremenske periode za izvršavanje svojih dužnosti i prostora koji napokon može prodisati.

Radovi akrila na platnu rađeni su s jasnom tendencijom ka ograničenom kolorističkom paletom s izrazitim intenzitetom svjetlosti poput filtera nostalgičnosti koji je provučen kroz cijelu seriju radova. Uz škiljeni pogled usred ljetnih sparina i jake sunčeve svjetlosti, promatrač promatra razglednice čija je boja izblijedila nakon dugotrajne izloženosti toplini.

Uprizorena su mjesta naizgled napuštena mjesta, poput požutjelih sjedala teniskih terena ili prazne ograde trajekta, škvera u zastoju rada. Ona ukazuju na tzv. „nemjesta", pojam francuskog filozofa Marca Augéa, koji označava prostor koji služi ubrzanom prometovanju osoba i dobara poput aerodroma, čekaonica, autocesta. Ovi prostori ne grade kontekst, povijest ili poseban odnos s pojedincem koji sudjeluje u prostornoj konstelaciji, već predstavljaju protok vremena.

Upravo je ova protočnost vremena bitna odrednica Krolovih radova: istovremeno smješteni u prošlosti i sadašanjosti, evocirajući nostalgične trenutke iz recentne povijesti i smješeni ih u današnji kontekst, prikazani prostori snažno djeluju na promatrača inicirajući njegovu misaonu refleksiju o ambijentu koji ga okružuje. To je istovremeno prostor koji mu je prvotno namijenjen, no njegova funkcija postupno iščezava dok se sadržaj sve više prazni za sljedeće generacije. U tome se krije specifičnost i virtuoznost slika Josipe Krolo: one su istovremeno tihe i bolno glasne, pričajući tužnu priču napuštanja sadržaja kroz kontradiktornost veselih ljetnih boja.

Jelena Tamindžija Donnart