Umjetnička galerija Dubrovnik obilježava trideset godina od pogibije Pava Urbana u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. Riječ je o predstavljanju dvadeset i tri umjetnikovih radova koji dokumentiraju ratnu zbilju i koji su dio Zbirke moderne i suvremene umjetnosti. Unutar izložbe Prizori tame je zastupljeno dvanaest posljednjih fotografija Urbana. Može se pogledati i dokumentarni film Fotografija u Hrvatskoj _ Pavo Urban (1968 – 1991) snimljen 2003. godine. Paralelno se izložbom označava i trideset godina od napada na Dubrovnik.
Kadrovi izriču istinu estetkom kakvoćom i oštrinom uvida Finoća i harmonija se utjelovljuju u bolnim scenama. Oživotvoruju sve tri snage | vrline koje u Barthovim očima čine umjetnika: budnost (pažljivost), mudrost i najparadoksalniju od svih, krhkost. Događa se izvorna istina Crno – Bijeloga.[1] Scene rata su bilježene uravnoteženom strukturom svjetla i kadriranjem u kojemu se tvori _ sklad, red i razmjer. Majstorski i hrabro je Urban zapisivao objetivom prizore tame. Fotografirao je stradavanje, uništavanje, strah, očaj, razaranje, smrt... Pavo Urban je kadrovima svjedočio _ strašnu bol.
Snimajući iz pozicije Vrata od Ploča perspektivu Straduna s nasuprotnim Vratima od Pila, čudesnom je intuicijom odredio kadar u kojem će se dogoditi najveća drama prošlostoljetnog Dubrovnika. U prvoj snimci ne događa se ništa, vidimo samo pust Grad u tmurno prosinačko jutro. No već na sljedećoj je pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese i grad i kamera. Urban potpuno sabrano nastavlja pratiti događaj te, ignorirajući opasnost, pažljivim kadriranjem, u dvanaest sekvenci dokumentira njegov razvoj. U posljednjoj crno-bijeloj fotografiji kao da je oproštajno zagrlio cijeli Grad. Između dviju eksplozija, na nastaloj snimci objedinjeni su svi toposi koji čine ideju Dubrovnika: s lijeve strane kadra je rub zvonika, gradske prostorne osi. S desne je Sponza, vrhunac njegove arhitekture. Tu je i crkva Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Stradun, njegova vitalna arterija. Naposljetku, u samom središtu slike okomica je Orlandova stupa, spomenika legendarnom osloboditelju, mjesto koje sublimira Slobodu kao sam njegov sinonim, misao-vodilju kroz cijelu povijest. Nakon te zgusnute i sveobuhvatne snimke, u neposrednoj blizini eksplodirala je sljedeća granata čija krhotina Pava Urbana smrtno ranjava. (Antun Maračić
PAVO URBAN (Dubrovnik, 1968. – Dubrovnik, 1991.)
Pavo Urban školovao se na Srednjoj pomorskoj školi i Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Fotografijom se, kao autodidakt, počeo baviti u srednjoj školi i bio je član Fotokluba 'Marin Getaldić' u Dubrovniku. U sezoni 1990/1991. službeni je fotograf Kazališta Marin Držić u Dubrovniku. Također je službeni fotograf Dubrovačkih ljetnih igara 1991. godine. U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer Filmsko i TV snimanje. Studij nije započeo, a ni indeks preuzeo, jer se nakon položenog prijemnog ispita i upisa u tom vremenu, tegobnim i opasnim putovima iz Zagreba vratio u svoj Grad da ga brani. Kao dragovoljac, već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi Dubrovačkoj i ondje počinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe Dubrovačke vratio se u Dubrovnik i počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. godine. Ministarstvo informiranja Republike Hrvatske regrutira ga u posebnu dokumentacijsko-informacijsku jedinicu sa zadaćom da fotografira i filmski zabilježi ratna razaranja i stradanja Dubrovnika. Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je u rano jutro 6. prosinca 1991. počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tada je, na kraju ovdje izložene dramatične serije od dvanaest fotografija, i poginuo, u dvadeset trećoj godini. Pavo Urban kultno je ime hrvatske fotografije i jedan od simbola ratnog Dubrovnika.
[1] Roland Barthes: Svijetla komora _ bilješka o fotografiji, Antibarbrabus, Zagreb, 2003., str. 103