Izložba je otvorena do 30.rujna i može se pogledati svaki dan od 17h do 20h.



MALI INTERVALI
(imam tu sreću...)

Razmatranje vlastitog rada tijekom procesa stvar je koja se podrazumijeva, no pisanje o njemu iz pozicija i autora i interpreta, zasebnih, različitih, ali neodvojivih profila istog lica, odnosno namjera tzv. subjektivne i objektivne razgovjetnosti baš i nije pravilo, a mnogi će pomisliti i kako je ponešto nezahvalno. U mojem slučaju, ta mogućnost je, od nužnosti trenutka jednom prigodom, kada nisam uspio doći do Onoga koji piše predgovore, a istovremeno, te sigurno i ne samo tada, tlapnje, ali i izazova hoću li se znati s tim nositi, preraslo u i dalje vrlo izazovno, ali sad već neupitno zadovoljstvo da mogu, osvjetljujući ga iz različitih kutova, razvijati vlastito i možda još nečije tumačenje i demistificirati, ali i izdići iznad banalnosti, doživljaj onog o čemu se piše, bez da on izgubi na pravom značenju u jasnoći i spoznavanju putem osjećaja, za mene jedinoj pravoj komunikaciji koja ga, unatoč svim i čijim god riječima i analizama bio određen, nužno i jedino ispravno dekodira i čini smisleni(ji)m. Svjestan sam da se istinska postojanost očituje jedino kroz mijenu kao neprestano zbivanje i privremena trajanja, odnosno kroz sveopći kovitlac, Život na najvećoj skali. Uz to, lišen sam zablude da je moj rad tek niz uradaka, te da je u cjelini on nešto konačno, veće nego što bi trebalo biti i važniji od života (iako za mene uistinu jest vitalan, poput sunca, vode, ili prijatelja, jer se od života ne da niti može odvojiti), pa se stoga u ovakvim prigodama trudim tek biti istinit dok bilježim dojmove, shvaćanja i zaključke mojeg i ostalog iskustva, kroz koje se, neizmjerno  sretan što mi je u leđa vjetar kontinuiteta, predanosti, pažnje i volje, i svih onih činjenica i okolnosti koje se očituju stalno i s povjerenjem, s(p)retno sljubljujem s novim spoznajama i gledištima, onom jasnoćom koja i kojom obasjavam moje bivanje u procesu i aktivnost tog procesa u meni.

Iako nisu nevažni, ne smatram da su za predstavljanje nečijeg rada ključni opisi općih mjesta poput medija, žanra, motiva i sličnih odrednica, dapače, te bih ovdje želio u potpunosti izbjeći priču o tehničkim, procesualnim i materijskim aspektima (uostalom, to je uz nešto pozornosti čak i na reprodukcije, uglavnom vrlo jasno), i u nastavku svu pažnju usmjeriti na ono što na putu (do) ostvarenja smatram manje ili nimalo razjašnjenim, no zaista važnim.

Imam tu sreću da se ne bavim počecima niti krajevima i da se ne smatram stvarateljem već rezonatorom i sudionikom, pa mi je stoga ponuđena sloboda zabavljati se i razrađivati sve ono čime raspolažem do ugođene, zadovoljavajuće i za početak meni ugodne zgotovljenosti, specifične gustoće i intenziteta prožetih materija, procesa i osjećanja, koji se imaju ujediniti u baš takvo stanje kakvim se ostvarenje manifestira. Srž svega toga, vatra na kojoj se neprekidno kuha, je, zanemarimo li nijanse, sadržajna suština impregnirana najljepšim značenjima poput sklada, ljubavi, rasta, prožimanja, zadovoljstva i istinitosti. Zbog toga je i meni lijepo i udobno u poziciji koja oslobađa uz tek onaj pošteni optimum odgovornosti, zahvalnosti i poštovanja prema svemu uključenom, potrebnom i prihvaćenom, prema svim onim ishodištima, od kojih je dar talenta, kao specifičan obol kojim mi doprinosimo toj igri, kvaliteta koja nije samo puko znanje i mogućnost, već sposobnost koja umjetnost života u cjelini dohranjuje i osvježava umjetničkim činom i činjenicama.

Moj rad u ovom mediju gotovo se isključivo bazira na estetici i uživanju u oblikovanju nepredviđenih oblika finog balansa, u potpunosti neopterećen značenjem, eksplicitnom porukom, trendom, aktualnošću ili problemom; bez predumišljaja je i predrasude, bez plana kojeg se moram držati, oslobođen je naslovom, koji, ako i je tu, onda tek da podrži potencijal i širinu tumačenja, i, idealno bi bilo, doživljaja tog rada. Jedino u tom slučaju pojedino ostvarenje prestaje biti tupi i lijepi „piece of art“, i kroz uzajamnu pažnju oživljava kao istinita stvarnost, koja ne predstavlja nego jest, jer je prošla i kroz um i kroz osjećaj, i ostvarila se u inteligenciji i komunikaciji, a sve da bi podržavala, a ne negirala niti zanemarivala puninu življenja. Riječ u koju udobno staje moj dugogodišnji rad je igra, čista igra bez početka i kraja, igra odavanja počasti i slavljenja ljepote postojanja i mogućnosti igranja nje same; čisti larpurlartizam oslobođen brige koji zato nikad nije bio lišen vlastite istinitosti, logike, filozofije i poetike u trenutnom, naknadnom i općem tumačenju kroz razgovor ili vlastito promišljanje, no nikad time i pretpostavljen, ograničen niti vođen, jer to onda ne bi bio. Uvijek sam puštao da se moje ostvarenje razumije i osjeća u skladu s afinitetima onoga tko gleda, da ga, kako tko želi i bez ikakve obaveze, oblači u odijela po svojoj mjeri, prevodi bez stroge upute i to me zadovoljavalo i veselilo, a veseli me i dalje. Nikakvo nametanje nije dio tog procesa, pa ni sam nemam potrebu ovim radom ikome išta nametati niti inzistirati. Gotovo jedina, no više nego dobra poruka, koja se razabire je da postoji mogućnost suštinskog izbora, i to iskazana ostvarenjem estetske zadovoljštine, bez obzira na sve, sa moje strane, te doživljajem tog ostvarenja sa moje i sa strane promatrača. Moj rad govori o slobodi na nedoslovan, implicitan, skoro pa podrazumijevajući način.

Ta igra je veliki, neprekinuti zanos, i to onakav koji zauzima značajan dio života, afiniteta, pažnje i svega onog čega se kroz život dotiče, na što se odnosi i od čega se odbija, a takvi zanosi, trebali bi znati, ne događaju se slučajno. Srećom, već odavno sam siguran da nagovore takve vrste treba slijediti i vrlo se obazirati na njih, pa sam se putem te igre trudio učiti o sebi i razumijevao sve više, uklapajući se i prepoznajući, identificirajući i brišući u širem svijetu kojeg je dar umijeća u umjetnosti samo jedan od ključeva najvećeg mogućeg konteksta, golemog univerzalnog raspona u kojem je sve povezano i savršeno smisleno. Mora se priznati, zaista golemo područje za izgubiti se, ali isto tako i za pronaći.

Konteksti, i ono što je najvažnije u vezi njih, kada su pravilno rastumačeni, osiguravaju svaku stvar od uzimanja zdravo za gotovo, pa potom i od polovičnog, jednoznačnog, isključivog ili bilo kakvog umanjujućeg poimanja. Već spomenuti talent, i unutar njega naročiti afinitet, je svakako najširi umjetniku na raspolaganje ponuđen kontekst, osnovni preduvjet i životna kupka ikakvog iskaza (o talentu, ali i o još nekim fenomenima ključnima za umjetnički rad i kvalitetno čitanje istog, poput osjećaja, umijeća, koncentracije, itd. rado bi rekao više kad ne bi nedostajalo prostora). No ono meni posebno dragocjeno, a tiče se upravo ovog dijela moje kreativne rabote, je kontekst ambijenta, prostora, odnosno kreativnog-realizacijskog žarišta, moje propusne radionice na jednom malom, zaostalom, ali čistom i uglavnom mirnom otoku, koju neki zovu i atelier.

Imam, stoga, i tu sreću da moj rad boravi, zbiva se i okružen je, ali i te kako i nahranjen i napojen prirodnim svijetom od kojeg se nisam ogradio, tek ga malo pregradio, posudio na korištenje i propustio ga u kontekst ateliera. Dok okolo njega staloženo pulsira mediteranski svijet sa svoja četiri godišnja doba i svom svojom divotom obnove i odumiranja, jasnih izmjena i eterične postojanosti, kloneći od hermetičnosti, gledam kako i unutra titra, uvija se, odvija i razvija ta velika igra, tu i tada tek primjerena meni, mojim potrebama i mogućnostima. Taj osobni kontekst neodoljivo je stvaran i utoliko je i elementarno mjerilo stvarnosti za nekoga koga se to tiče i tko u toj stvarnosti sudjeluje. Obrađivati zemlju, obrađivati sebe, obrađivati atelier, ubirati i hraniti se plodovima svega toga moj je izbor i odgovornost, iskustvo, veselje, muka i nagrada. I u redu je da je tako. Zato me trag optimizma i vodi upravo tuda.

U svemu tome, imam i sreću da je dočarani ambijent moja najveća škola do sada, lišena pedagogije i obrazovanja, a obdarena uzvišenim, istinskim autoritetom prirodne mudrosti koja sve zna i sve joj je jasno, i koja svoju supstancu, kako fizičku tako i svu drugu, kroz učenje, razumijevanje i znanje, djelovanje, procese, principe, materiju, život i energiju, i upute ka jedinstvu svega toga, distribuira zainteresiranome. Jedna od prvih i najvažnijih lekcija koju sam tu naučio je da sam ja taj zainteresirani i da, možda ne u mjerilu u kojem se to uobičajeno poima, ja mogu sudjelovati u stvaranju svijeta i stvarnosti, privremene kao što je i svaka druga i ne manje istinite od bilo koje druge. Osim takvo što zaista htjeti, jedino još nužno je biti uvjeren i uvjerljiv.

No, konteksti tu ne prestaju. Svaka pojava sadržava i odražava dvojakost svijeta oko sebe, krajnosti suprotnih predznaka, a koje u suštini određuju opet samo krajnosti naše pažnje i nedostatak iste, te unutar njih usmjerenost, ili da budem precizniji, namjera. Očito, olako shvaćajući kontekste, i sigurno ne odjednom, našao sam se kako frcam između svih tih krajnosti, preusmjeravan i neusmjeren, namjeravajući, želeći i morajući mnogo…..i zamalo izgubio orijentaciju.

Predzadnja stanja, Oslobođeno naslova, Hedonizam, Cirkulacije i opticaji, Izbori zadovoljnih formi, i slični naslovi kojima sam dosad imenovao grupe radova, te prijašnji zapisi i promišljanja o tom radu i životu i sada bi bili vrlo primjenjivi i ne manje istiniti; onaj dio mene koji to i za to živi, vitalniji je no ikada, a sva sila naboja koji podržava takav život, već dokazano, stoji mi na raspolaganju. No, jedan drugi, široki, i vrlo općenit kontekst, onaj operativnog života i čudesnih i zbunjujućih kolizija perspektiva koje se ne zanemaruje, mogućnosti koje privlače, ali i troše pažnju i štošta drugo, te pomame gluposti na raznim razinama života, nažalost shvaćenog tek kao vršenje postojanja kroz interaktivni (ili interpasivni, kako tko želi), konfliktno nastrojeni društveni mehanizam, namjesto nečeg većeg i boljeg, a što me se sve vrlo tiče i dotiče, i sve to u obimu koji buja, uzrokuje, nema sumnje, rasap one vrste i količine usredotočene namjere za koju želim da je bez ostatka rezervirana samo za ono vrijedno o čemu je do sada bilo riječi. Bez ustručavanja ću priznati da se radi toga slast mjeri manjim zalogajima, a ljepota i smislenost života, za mene poistovjećena sa svime onim čemu se mimo pragmatičnih uputa građansko globalnog ratia posvećujem i neproračunato predajem, bez imalo patetike, pati. Koliko god da se nadam da je taj rasap privremen, prije će biti da nije, a jedini način za nadići to stanje je povećati pažnju, moći više i htjeti bolje. Pa mi nije preostalo drugo do li upravo to i napraviti, te sam, uz nešto dodatne pažnje, moći i htjenja ukazao sebi povjerenje i doveo se tamo gdje želim biti, u zonu zadovoljstva, i iznova se potvrdilo pravilo koje poznajem, veće i od teme i domene, da se sve važno i vrijedno iz osobne stvarnosti, ma kakvog predznaka bilo, prožima, proizlazi jedno iz drugoga i, čak i kad tako ne izgleda, uvijek na najbolji način utiče i utječe na nju. Od ostataka nedostatnog vremena, nedorečenih i neshvaćenih sadržaja i neostvarenih formi, uspostavljaju se nove činjenice i važne komponente te iste osobne stvarnosti. Ovdje tek naizgled estetske, jer nije se samo materija preoblikovala, već, a u ovom trenutku daleko važnije, i ne se pretvorilo u da. Tako je nastao i ovaj najnoviji kontekst, Mali intervali, djelovanja među ostalim djelovanjima, srodnim ili dijametralno suprotnim, sada sasvim svejedno, koja istovremeno označavaju i međuprostor i međuvrijeme, distancu i odmor, intervali čistog zadovoljstva koji žive i uspostavljaju ritam aritmiji, usklađuju je i uspijevaju u tome, intervali bez kalkulacije, straha, euforije ili neznanja, koji od niti tkanih neprekinuto postaju mali, zgusnuti vezovi esencije svega onoga dobrog o čemu je bilo riječi. Radovima koji se predstavljaju na ovoj izložbi, ali i onima koji su ostali doma, te će formirati već neku slijedeću, naizgled različitu izložbu pod istim naslovom, nisam htio prikazati, utjeloviti niti razlučiti sadržaj o kojem ste čitali. Nisam to ni mogao. I iako će neke možda zavesti forma, ako budu pažljivije gledali, vjerujem da će barem nazrijeti, a možda i vidjeti da radovi pred njima upravo i neupitno jesu i nastavljaju biti taj sadržaj.

Hvala Vam na pažnji.

Vedran Karadža Tabulov