Iz predgovora katalogu povjesničarke umjetnosti Ive Körbler:
U posljednjih nekoliko godina Gordana Špoljar Andrašić napravila je radikalan zaokret u dotadašnjem likovnom senzibilitetu i razmišljanju. Od svojevrsnog poetskog realizma, iznimno uvjerljivo simboličko metaforički elaboriranih motiva drveća i šume, prepustila se apstraktnijoj stilskoj i likovnoj matrici. No, ta na prvi pogled značajna morfološko motivska transformacija bila je duboko uvjetovana umjetničinim unutarnjim zrenjem i potpunim kreativnim oslobađanjem; onim prijelomnim trenutkom kada odlučimo kako više nema vremena, niti alibija za bilo kakve samonametnute poetske kočnice. Pozorni će poznavatelji opusa Gordane Špoljar Andrašić i u novom bijelom ciklusu uočiti njezinu kontinuiranu težnju intimističkom pristupu temama i motivima, koji će se sada, bez sumnje, iskazivati kroz lirsku apstrakciju. Naslov ciklusa te pojedinih djela u kombiniranoj tehnici jasno će ukazivati na krug intimističkih tema, na svijet "osobne mitologije, nakupina sjećanja koja se javljaju sporadično, u bljeskovima i ne slijede precizan, kronološki tok vremena u kojem smo sigurni i stabilni, već postoje tek kao ideja o onomu što je postojalo" (Gordana Špoljar Andrašić). Koristeći fotografije iz obiteljskih albuma, umjetnica ponovno uspostavlja krhku mrežu sjećanja preko svijeta osobnih simbola i podsvjesnih narativnih fragmenata, koji su u slici označeni tzv. automatskim pisanjem, gestom tako bliskom slikarstvu snova i snoviđenja. Ru - kopis je ovdje simbol za uspostavljanje sjećanja, poput imaginarne premosnice između dvaju svjetova, između prošlosti i sadašnjosti, jednako kao što monokromne bjeline ne znače uzmicanje od svijeta, povlačenje u bjelokosnu kulu tišine. Bjelina je signal potrebe za ovladavanjem vlastitih granica percepcije i sjećanja kroz koje ulazi vanjski svijet, iskustvo i memorija drugih ljudi ili tuđi nemir. Poput filtera, ona čisti i kristalizira važna sjeća - nja. Krhki fragmenti reljefne papirnate materije uvjerljivo će nas voditi prema metafori o krhkosti pamćenja, uspomena, iskustava, emocija, no bez imalo doslovne banalnosti. Važno je naglasiti kako se semantička, od - nosno, značenjska dimenzija novog ciklusa Gordane Špoljar Andrašić ne kreće prema negaciji, praznini, ništavilu, već upućuje na procese izoštravanja sjećanja, na dozivanje što autentičnijih uspomena iz kompleksnih labirinata osobnih emotivnih zapisa. Ne bismo u budućnosti smjeli zanemariti niti autoričin sve izraženiji interes za pikturalnu materiju, za slojeve slike, delikatan suodnos svjetla i sjene na gotovo monokromnim površinama na unutarnje i metijersko sazrijevanje koje ju spontano vodi prema iskustvu primarnog, siromašnog pa i analitičkog slikarstva. Do koje će mjere umjetnica emotivno ili značenjski ohladiti i utišati svoje pikturalno lice, možda u ovomu trenutku i nije presud - no, no ne možemo previdjeti njezino stabilno pozicioniranje unutar suvremenog hrvatskog slikarstva i crteža. U našoj iznimno bogatoj likovnoj riznici poetikâ sjećanja, tragova i krhotina, ovaj ciklus Gordanu Špoljar Andrašić na najbolji mogući način sve više ulančava s likovnim senzibilitetom Marcele Munger, Matka Trebotića, Lidije Šeler ili Marine Bauer.