Godinu dana nakon posljednje održane Berberove dubrovačke izložbe pred Dubrovčanima i njihovim posjetiteljima izloženo je dvadeset slika koje predstavljaju njegovu najpoznatiju fazu. Ženski likovi nostalgičnog izgleda, konji, antički kipovi, stupovi, cvijeće...tu i tamo poneki nenametljivi dubrovački ili bosanski motiv, gotovo dekorativan, dovoljan da se zna gdje se nalazi(mo). Naravno, tu su i citati djela Vlaha Bukovca, slikara kojemu se Berber divio svrstavajući ga među svjetski velika slikarska imena kojima se nadahnjivao. Citati Bukovca (ili Velasqueza, Rembrandta, Ucella...) osim počasti koju im time neprestano daje, služe mu kao pomoć da ispripovijeda svoju konkretnu slikarsku priču. Osnova nekih od prikazanih ženskih likova je Flora, rimska božica proljeća, cvijeća i veselja, ali joj je Berber, oduzevši joj svojstvenu razigranost, ostavio samo likovnu pojavnost koju je zaodjenuo u prevladavajući nostalgičan dojam. Na jednoj je slici i umjetnik osobno snažno prisutan kroz autoportret, podsjećajući nas da ga fizički nažalost više nema među nama.

Njegove najpoznatije slike, pa tako i ove izložene, rijetko se bave samo jednim prizorom. Prizore autor najčešće smješta jedan uz drugoga ili jedan iznad drugoga; mnogi su od njih i fragmentirani i s puno detalja. Kako je bogat u prizorima, tako ne štedi ni s upotrijebljenim materijalima (drvo, platno, papir) i formatima (od malih do velikih). U izvedbi se na prvi pogled prepoznaje vrstan crtač, što nas prisjeća da je Berber završio i poslijediplomski studij grafike, a oni koji su ga dobro poznavali svjedoče da je stvarao s lakoćom. Kao postklasicist ne krije svoje nadahnuće tradicijom i povijesnim reminiscencijama na spomenute velike umjetnike, ali ipak prvenstveno na one kulture (antička, bizantska, islamska) koje su imale ulogu u bosanskoj i balkanskoj povijesti. U jednome je razgvoru za novine precizirao kako je ''stalno u jednome dijalogu s tom temom Bosne'' i kako bi se ''radovao da smo svi mi u nekom normalnom našem snu neke normalne Bosne.'' Njegova najprepoznatljivija djela stilski su i sadržajni amalgam koji gledateljima uvuče u svoj svijet i onda ga pusti da luta i skiće u njemu. Umjetnik prepoznat u Europi, ljubljanski student, sarajevski profesor sa zagrebačkom i dubrovačkom adresom, ovaj slikar, grafičar, tapiserist i scenograf ponovno je pred dubrovačkom publikom i ''srce dava, svega sebe dava''.

Mersad Berber rođen je 1. siječnja 1940. godine u Bosanskom Petrovcu u Bosni i Hercegovini, Za vrijeme 2. svjetskog rata obitelj Berber seli u Banja Luku gdje je Mersad završio osnovnu školu i gimnaziju. Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani završio je 1963. godine u klasi prof. Maksima Sedeja, a poslijediplomski studij grafike 1965. godine na istoj instituciji kod prof. Rikarda Debenjaka. Iznimno plodan Berberov opus razvijao se  u minulim desetljećima kroz stvaralačke cikluse rađene u klasičnim likovnim tehnikama: ulje na platnu, crtežu i grafici, a svakako treba reći da je njegova djelatnost u scenografiji također od iznimnog značenja. Kritika je iščitavala u njegovom stvaralaštvu autentičnog pjesnika Bosne gdje je narativna komponenta prepoznatljivog tematskog ishodišta oblikovana specifičnom likovnom izražajnošću.