Nose oznake svojih crkava i kako dolaze pred crkvu posebnim se povijanjem barjaka, tako da njegovo platno ne dosegne pod, javljaju svecu zaštitniku. Ujutro je u prepunoj crkvi svečana misa, a potom Ulicom od puča ide procesija svećenika i vjernika. Tom se prigodom nose svete moći, bizantska kruna svetog Vlaha, relikvijar ruke i noge, sveta monstranca pa Isusova pelenica. To se ljudsko mnoštvo kreće glavnom dubrovačkom ulicom, proslavljenim Stradunom i potom vraća u crkvu.
Postoji u Dubrovniku razvalina crkvice sv. Stjepana u Pustijerni za koju se vezuje jedna od najljepših i najznačajnijih legendi ovoga južnoga kamenog grada. Po toj su se priči godine 971. usred zime, u noći od 2. na 3. veljače pred gradskim zidinama ukotvile mletačke lađe. Služeći se izgovorom da se trebaju snabdjeti hranom i vodom prije putovanja prema istoku, Mlečani su slobodno ulazili u srednjovjekovni Dubrovnik, ali su njihove uhode pomno motrile broj stražara na zidinama i količinu oružja u arsenalu.
Usred zimske noći, u vrijeme kad su ulice opustjele, gradskim trgom je prema Pustijerni i crkvi sv. Stjepana išao plovan - svećenik Stojko. Crkvu je našao otvorenu, a u njoj četu nebeske vojske i pred svima sijedog starca. Obratio se svećeniku molbom da obavijesti gradske oce kako Mlečani planiraju napad na Dubrovnik, a on ih je sa svojom vojskom već nekoliko noći odbijao od gradskih zidina. Bio je obučen u biskupsko odijelo, na glavi mu mitra, u ruci štap, a na upit Stojkov tko je, odgovorio je da mu je ime Vlaho.
Tako je jedne zimske noći Dubrovnik upoznao svoga zaštitnika, svoga parca-svetog Vlaha. Sutradan se njegov glasnik uistinu obratio gradskim ocima i prenio poruku. Čim su počele užurbane pripreme na zidinama, a gradska se vrata zatvorila, Mlečani su znali da su im namjere otkrivene i krenuli su dalje.
Otvaranje gradskih vrata
Već se sljedeće godine 972. u Dubrovniku započinje slaviti dan zaštitnika, a u blizini gradskih vrata gradi se i prva njegova crkva. Proći će stoljeća blagostanja i slobode, a prve će se kosti svetog Vlaha, sebatskog mučenika i biskupa, u Dubrovnik prenijeti tek 1026. godine. Za njega se zna da je poginuo mučeničkom smrću za cara Dioklecijana, a živio je u 3. st. u Sebasti u Kapadociji.
Dubrovčani su noćni događaj 3. veljače označili svojim najvećim blagdanom kad se gradska vrata širom otvore svim prijateljima i vjernicima iz okolice.
U prošlosti je za svečev blagdan iz Dvora izlazio knez zaogrnut u crvenu togu, a misu pred okupljenim plemstvom, gradskim pukom i svećenstvom održavao dubrovački biskup. Pred knezom su ispred Dvora ples plesale tržnice, posebno obučene djevojke s košarama punim smokava, naranača i tek ispečenog peciva. Grad bi bio svečano urešen, a iz udaljenih seoskih župa, sve dokle je sezalo područje Dubrovačke Republike, dolazili su vjernici u svečanim narodnim nošnjama, s barjacima svojih crkava.
Svetac koji navješta proljeće
Za više od tisuću godina što grad pod Srđem proslavlja dan svoga zaštitnika, nije se puno toga promijenilo. Istina, Dubrovnik više nema svoga kneza niti plemstvo, ali je lijepi kameni Knežev dvor još tu, uz njega barokna crkva svetog Vlaha i na usponu prema Pustijerni četvrta po redu dubrovačka katedrala.
Svakog 2. veljače Dubrovnik proslavlja Gospu Kandeloru. Tada se u narodu ponavlja stara izrjeka:"Kandelora, zima fora, za njom ide sveti Blaž i govori da je laž." I uistinu, taj dan, kad se kopneni gradovi kupaju kišom, a Europa često mete snijeg, Dubrovnik je pun mimoze, sunovrata i - sunčanih, pravih proljetnih dana. Pred svečevom crkvom od jutra se puštaju bijele golubice i čitav se dan pred oltarom mole vjernici, a svećenici ih sa dvije u križ isprepletene svijeće blagosiljaju i usnama im prinose srebrnu monstrancu, rad dubrovačkih zlatara. U njoj se nalazi kost iz grla sveca za kojega se zna da je bio čudotvorac i da je u Sebasti liječio svojim dodirom.
O blagdanu se iz udaljenih dubrovačkih mjesta zapute vjernici u narodnim nošnjama. Nose oznake svojih crkava i kako dolaze pred crkvu posebnim se povijanjem barjaka, tako da njegovo platno ne dosegne pod, javljaju svecu zaštitniku. Ujutro je u prepunoj crkvi svečana misa, a potom Ulicom od puča ide procesija svećenika i vjernika. Tom se prigodom nose svete moći, bizantska kruna svetog Vlaha, relikvijar ruke i noge, sveta monstranca pa Isusova pelenica. To se ljudsko mnoštvo kreće glavnom dubrovačkom ulicom, proslavljenim Stradunom i potom vraća u crkvu.
Ne zna se što je u Dubrovniku tog dana ljepše i uzbudljivije: narodne nošnje Primorja, Župe dubrovačke ili Konavala. Izgleda kao da se vratilo vrijeme starih običaja. Pozornost plijeni šarenilo crkvenih barjaka, njihovo lepršanje na trgu iza Orlanda i skupina trombunjera, što na ramenu nose kratke široke puške čijom su bukom nekad davno Dubrovčani plašili neprijatelje.
Oni ispaljuju salve prije ulaza u Grad, na Brsaljama gdje se i u doba Republike vježbalo gađanje iz pušaka i topova. Tek u večernjim satima, kad se Grad obuče u tamu, a svečeve se moći odmaraju u riznici, gosti iz seoskih bratovština odlaze svojim kućama. Pred lijepim baroknim ulazom u parčevu crkvu zeleni se vijenac lovorike, blistaju vitraji pročelja, a sa zidina, raskošnih zgrada i crkve u prolaznike gledaju kipovi svetog Vlaha koji već stoljećima drži na ispruženoj ruci maketu Grada, kao da je prinosi svome srcu i zaštitničkom zagrljaju.