Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik
i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju
na otvorenje izložbe Sanje Bistričić Srića, Mislim
da se sjećam, u subotu 10. lipnja 2023. u 20 sati u
Galeriji Flora. Izložba se može pogledati do 20. lipnja,
svaki dan od 10 do 12 te od 17 do 21 sat.

Sjećanje, fragment, san
Postoji li tako nešto kao istinsko sjećanje? U kojoj mjeri su naša sjećanja (ne)svjesnokonstruirane autofikcije? Chantal Akerman smatrala je da trebamo govoriti onašim sjećanjima kao o vlastitoj imaginarnoj istini osvještavajući njihovu varljivuali konstitutivnu ćud. U svojem mnemoničkom istraživanju Mislim da se sjećamSanja Bistričić kroz dokumentarno-eksperimentalni filmski jezik razlaže sliku,zvuk i fragmente sjećanja u formi dnevničkog zapisa. U svojoj utjecajnoj knjiziOrdinary Affects antropologinja Kathleen Stewart naglašava važnost afektivnedimenzije svakodnevice. Naizgled prozaični događaji i svakidašnji afekti krijuu sebi nesvakidašnje intenzivnosti, napetosti i relacije koje mogu iznijeti napovršinu suptilne uvide u „društvenost, identitete, izmaštane svjetove, tjelesnastanja i javne osjećaje svih vrsta.” Za Bistričić svakodnevica je mreža fragmenatakoji se isprepliću – tzv. obični trenuci neočekivanog osjetilnog intenziteta gradivnosu tkivo njezina umjetničkog rada.Autorica pred nas podastire vlastiti „imaginarni” obiteljski arhiv sjećanja kojistalno iznova fragmentira, dekonstruira i zamućuje. Ona koja se sjeća i njezinaprikupljena sjećanja stalno su u raskoraku iz kojeg bujaju hipnotični i senzualnimeđuprostori i međuvremena vodeći nas na neku vrst putovanja kroz vrijeme – izsadašnjosti u prošlost, iz prošlosti u sadašnjost ali i u moguću budućnost. Njezinbljeskoviti i oneirični svijet izgrađen je po principu fluidnosti i pretapanja. Krozdijarističku formu istovremeno otkriva i skriva intimne detalje iz vlastitog životau kojima je slika dominantna, spontana i poetična. Sjećanje je uvijek jaz izmeđuiskustva i revizije dok filmski zapis i sam polako blijedi i iščezava. Kroz različitetehnike kojima tretira pokretne slike poput zrcaljenja, povećanja, umnažanjakao da namjerno drži odmak prema vlastitim sjećanjima. Možda ne želi postatibiće savršenog sjećanja poput Markerova Sandora Krasne – putnika iz budućnostikoji je izgubio sposobnost zaboravljanja te posljedično nosi sa sobom svu minulunesreću koja se manifestirala u prošlosti. Svjestan kako slike koje snima u konačnicipostaju surogat za njegova sjećanja Krasna radije izabire raditi popise stvari kojemu ubrzavaju srce.I Sanja radi popise stvari koje joj ubrzavaju srce, na njemu se primjerice nalazecrne marte s 14 rupica, kivi koji joj je mama donijela u bolnicu, buket žutih narcisaukradenih iz tuđeg vrta, ili pak zečevi koji po otočkoj noći izlijeću pred tatinauto. Njene slike-sjećanja gotovo isključivo potječu iz ranog djetinjstva i nadaju
se kao mali šokovi ljepote – istovremeno smiješni i uznemirujući, okrepljujući itraumatični no sve ih vezuje intenzitet koji se gubi odrastanjem. Sanj(iv)a Bistričićzaigrano pristupa vlastitim sjećanjima i podriva Bergsonovu distinkciju između„čistog sjećanja” (virtualne slike) i različitih mentalnih slika (slika-uspomena, snovaili sanjarenja). Sjećanja su za nju „proširene emocije koje nam dopuštaju damanipuliramo vremenom tako da smo istovremeno sada i ovdje, u prošlosti i ubudućnosti.” Zaigranost se očituje i u načinu na koji pristupa „vlastitoj imaginarnojistini” – vlastita sjećanja supostavlja sjećanjima drugih članova obitelji otvarajućipritom prostor za raznolike interpretacije.Svoj istraživački proces Bistričić počinje čistim bilježenjem – snimanjemslučajnih događaja, susreta s obitelji i prijateljima i različitih spontanih životnihsituacija. Autorica je na to potaknuta spoznajom da njezina obitelj nema mnogozajedničkih fotografija i video-materijala te stoga u digitalnom i tehnološkinaprednom dobu kao da ne postoji. No odlučuje da se tako nastali poetičnodokumentarnivizuali neće baviti aktualnim trenucima iz sadašnjosti već trenucimakoji su se odavno već dogodili (primjerice iz vlastitog djetinjstva) koje oživljavai ponovno stvara. Aktualno-sadašnje mijenja sjećanjima koja kroz vizualnovirtualnui narativnu interpretaciju ponovno postaju aktualna ali u stalnomdijalogu s prošlosti. Tako nastaje elipsa sjećanja koja neprestano teče i obnavlja se.Kako bi stvorila „vlastitu imaginarnu istinu” Bistričić fragmentu slike nadodajefragment pisane riječi – rečenice značenjski transformira i grafički oblikuje ukratke poetske fragmente. Istraživanje slike vodi je do teksta, a istraživanjeteksta vodi je do zvuka – kroz audio-kolaž povezuje sve slike u jedno sanjivotijelo. Pritom koristi raznovrsne tehnike kao što su mini-kompozicije, loopovi,šumovi, frekvencije, field recording, upotreba glasa kroz naraciju i pjevanje – unastojanju da objedini fragmente sjećanja dodatno ih multiplicira i prigrljujesvoju umjetničku viziju sjećanja kao „sanjive forme.”Dina Pokrajac