Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik
i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju
na otvorenje izložbe Jasmine Runje, Gdje je duša?,
17. studenog 2022. u 19 sati u Galeriji Flora. Izložba
se može pogledati do 30. studenog svaki dan od
13 do 18 sati.
Dječja soba prvi je prostor s kojim se u životu identificiramo, u kojemu razvijamovlastito ja između zamagljenih granica predjela mašte i stvarnosti. Što je zapravostvarnost ako materija nikad nije tek puka materija, već im značenje pridajemomi sami? Čovjek je od davnina pojave koje su mu bile nejasne zbog nedostatakaznanstvenih teorija i dokaza koji bi te ideje poduprle, odlazio u nove svjetove.Bilo da se radilo o animizmu, grčkim i rimskim bogovima koji upravljaju našimsvjetovima i životima, božjoj volji, snazi prirode, čovjek je utočište neobjašnjivihpojava i nemogućnost shvaćanja svih apstraktnih pojmova tražio u stvaranjudodatnog sloja čitanja te iste stvarnosti obavijajući je u velom mitologije. Čitanjasu se generacijama prenosile putem mitova, legendi, herojskih priča, hagiografijapronalazeći svoje kanale protočnosti ideja u književnosti, slikarstvu, glazbi.Jasmina Runje zadire u početne korake ka stvaranju veće priče, u podsvjesnurazinu gdje prve iskre mašte iskrsnu, tonove koji stvaraju daljnji ritam odvodećiga u razvoj veće kompozicije. Runjin je svijet tek naizgled naivan, neograničengranicama koje umjetnica svakim potezom kista propituje. Slikaričin mikrokozmosispunjen je naizgled nepovezanim motivima i bićima satkanim od različitihvlastitih i tuđih dijelova tijela. Putovanje je to djeteta koji u svojoj sobi stvaraimaginarne svjetove već pri samom gašenju svjetla putujući lakoćom Aladinovatepiha i odlazeći u beskonačnost interpretacija viđenog.Tehnika tuša na papiru omogućuje stvaranje čvrstih i jasnih kontrasta u kojemusu čudnovate kombinacije motiva još više naglašene. U stvorenom prostorukoji nas poput prozorčića odvodi u potpuno nove puteve naglašen je horror vacuiu kojemu su likovi, udovi, detalji, simboli isprepleteni poput Picassove Guernice,zamršenih Marioneta čijim se koncima nevidljiva ruka previše zaigrala i naposljetkuih ostavila.U Runjinim radovima sve je oživljeno i sve se bori za preuzimanje određeneuloge: autorica ističe kako dušu pronalazi u svemu ne ograničavajući se isključivona živa bića, već u svim materijalnim stvarima ona pronalazi otkucaj života i tihišapat njihove egzistencije. No duša koja postoji u svemu, pomno se osluškuje iu apstraktnim pojmovima pri čemu ljubav, sjećanje, uspomena, priča takođermože imati dušu ne tražeći nužno pribježište u ostvarenju organske forme. Ipak, našemu vlastitom sjećanju na neki način i dajemo jedan određeni oblik te gadržimo živim, svaki put kad se prisjetimo određenog trenutka mi ga ponovnooživljavamo u tom obliku sjećanja.Isprepletenost trenutaka i motiva odlika je fragmentiranog sjećanja u kojemurazbacane ideje i trenutke povezujemo u jednu nit nastojeći ih obuhvatitiu jednu koherentnu priču. No ta koherentnost izmiče potpunom uokviravanju irasplamsava se poput tinjajuće vatre.Kada priča započne, autorica i sama napominje da nije sigurna gdje će je onaodvesti poput usmene predaje u kojoj prijenosom priče sam pripovjedač uvijekdoda jedan vlastiti detalj.Bića koja obitavaju ovaj svijet mitološke su sirene, ljudi prikazani kao polupticepri čemu im let donosi osjećaj slobode i neograničenosti, životinje za kojene možemo točno prepoznati o kojoj se vrsti radi poput mravojeda s kljunom,imaginarni gradovi kojima odaje hommage umjetnicima naive, ali i dubrovačkimumjetnicima koji se slikali vlastite interpretacije grada poput Stanićevih futurističkihprikaza Dubrovnika.Premreženi motivi promatrača upućuju na prvotnu asocijaciju snova u kojimakonkretne stvari ili pojave iz naše stvarnosti, poput namještaja marke Helenakoje je autorica imala u svojoj sobi ili pak mahuna koje je često čistila s bakom udjetinjstvu, dolaze u dijalog s bujnom imaginacijom novostvorenih kombinacija.U ovom se tematskom klupku isprepliću mjesto i vrijeme i brišu granice jasneprepoznatljivosti oblika. Jednom začet u prvotnom obliku, prikazani lik počinjezadobivati tuđe ruke, životinjske noge, pretvara se u sirenu s oštrima zubimakoja uvodi određenu jezovitost prikaza. Runje je posebice naklonjena prožimanjukoncepata kolektivnog nesvjesnog, animusa i anime. Jung u analitičkoj psihologijirazlučuje animus koji označava podsvjesnu mušku strane žene te animu,podsvjesnu žensku stranu muškarca navodeći da su ova dva koncepta primarniantropomorfni arhetipovi nesvjesnog uma. Ova je tema posebice istaknuta uhermafroditnom srcu, srcu osobe koja ima funkcije i organe oba spola. U ovomse prikazu pojavljuje muška glava, dok iz njezina krika izlaze ženski organi - grudiobavijene renesansnim ovratnikom. Dok s jedne strane ruku proždire sirena,istovremeni simbol zavodljivosti i čvrstoće, kompozicija se djela gradi oko prikazagrada i brežuljaka. Poput Boccacciova Dekamerona, gdje se radnja udaljujeod grada i premješta na ladanjske prostore, Runjin grad iščezava i daje prostormultipliciranim brežuljcima. Iako su česti prepoznatljivi arhitektonski elementipoput krova, groblja ili stećaka, priroda se u Runjinim djelima ipak razlikuje jersu njeni prikazi dodatno obavijeni velom magije. Prikaz šume u „Krletkinomdahu“ poziva u sjećanje dječju percepciju šume kao jednog tajnovitog i zastrašujućegmjesta koji izaziva nesigurnost pri samoj pomisli na ulaz u gustu šumu. Ovenesigurnosti i scene mitoloških bića koje izazivaju sablazan pri iščitavanju djelakoje promatrač pažljivo promatra odgonetajući svaki njen detalj, ipak dobivajujednu sigurnost unoseći element iscrtanih drški, poput drški stolica, stola ili pakantiknog namještaja. Svaki globus koji nas odvodi u maštanja, ima čvrsto postoljete je Runjina misao na tragu upravo traženja jednog čvrstog oslonca neobuzdaneimaginacije. Na ovaj način ona ipak biva ukroćena i stabilizirana simbolizirajući čovjeka koji živi u svojim mislima, snovima i nadanjima, ali uvijek čvrsto s nogamakoje gravitiraju zemlji.Svijet fantastičnih bića u kojima se odvija metamorfoza specifičan je mikrokozmosiznjedren u zahtjevnoj tehnici tuša kojemu je Runje odana, ali i koji u potpunostimože dočarati kontraste Danteovih dubina pakla i nevine bjeline. Njenioblici koji su neprestano podložni metamorfozama postaju totemi, simboli ideja,utočišta duša odvodeći nas u onostrane svjetove nepreglednih varijacija, kojepredstavljaju tek segment od mnogobrojnih interpretacija proizašlih iz slikaričinaneograničenog tematskog repertoara.Jelena Tamindžija Donnart.