>
PLEH u Karanteni
Datum od:
27.04.2021
Art radionica Lazareti 19.00sati
PLEH u Karanteni
Izložba, PLEH u Karanteni: Arhiv kao sudbina, nastavak je izložbenog projekta PLEH: Arhiv kao sudbina, realiziranog 2016., u Galeriji VN/Zagreb, u kustoskoj koncepciji Ružice Šimunović.
Izložba predstavlja pojedinačno umjetničko djelovanje članova PLEH-a u segmentima odabranih radova, objedinjujući kroz proces arhiviranja i stvaranja arhiva individualne umjetničke strategije i različite umjetničke interese svakog pojedinog člana. Slijedeći kustosku koncepciju Ružice Šimunović ovaj izložbeni projekt naglašava jedno od osnovnih obilježja umjetničke građe umjetnika članova PLEH-a - proces sakupljanja i stvaranja arhiva, detektirajući ga prije svega kao oblik otpora kanoniziranju umjetnosti, koja uključuje problemsko bavljenje pitanjima kao što su aproprijacija i serijalnost, original i kopija, vrijednost umjetničkog djela, ili 'potkopavanje paradigme muzeja kao mjesta potvrde djela'*.
Izložba PLEH: Arhiv kao sudbina, od početka je zamišljena sa još nekoliko 'nastavaka' - predstavljanja arhiva s djelomično izmjenjenim i dopunjenim postavom, međutim zbog preranog odlaska Ružice Šimunović to se do sada nije realiziralo.
Izložba u Art radionici Lazareti, PLEH u Karanteni: Arhiv kao sudbina, omogućuje nastavak projekta i naglašava važnost umjetničkih arhiva u recentnoj umjetničkoj praksi. Sadržajno prezentira nove, dopunjene arhivske materijale članova PLEH-a realizirane u različitim medijima od 2016., do danas.
PLEH 2021.

'Kata Mijatović, Marijan Molnar, Zoran Pavelić i Vlatko Vincek 2007. godine osnovali su umjetničku organizaciju PLEH. Povezali su ih prijateljstvo, slična razmišljanja o stanju na likovnoj sceni, potreba za samoorganiziranjem u pronalasku alternativnih načina predstavljanja rada kao i želja za suradnjom sa srodnim umjetnicima i udrugama iz regije, ili kako vole istaknuti, s periferije. U svakoj od njihovih samosvojnih praksi mogli bismo, vrlo uopćeno, govoriti o bavljenju pitanjima osobnog i identiteta zajednice, o "prigušenoj" kritici umjetničke, kulturne i društveno-političke stvarnosti pa i o djelovanju po/na rubu...Mi ćemo ih pak pokušati odmaknuti od općeg i osoviti oko zajedničke teme: arhiviranja. Koje se kod svih četvero uspostavlja na različitom materijalu, konceptu i rješenjima.
Umjetničko samoarhiviranje u vrijeme komunizma, uočava Zdenka Badovinec, danas je često od presudnog značenja jer mnoge alternativne/eksperimentalne i druge prakse (neo)avangardnog ili konceptualnog predznaka tada nisu bile istraživane i institucionalizirane.
Situacija se malo-pomalo mijenja, ali bez da dublje ulazimo u tu problematiku, treba istaknuti da je samoarhiviranje – koje pretpostavlja sustavno prikupljanje i čuvanje vlastite građe kao i raznih dokumenata, efemerija i memorabilija iz masovne i alternativne kulture ili svakodnevnice – bio i vid otpora prema instituciji, odnosno kanoniziranju umjetnosti. Taj poriv podrazumijeva problemsko bavljenje pitanjima kao što su aproprijacija i serijalnost, original i kopija, vrijednost umjetničkog djela, subverzivno potkopavanje starih kroz preispitivanje i stvaranje drugačijih umjetničkih, kulturnih i društvenih sustava...Ustvrdili bismo da je kod PLEH-ovaca upravo takva, dvojako motivirana strategija pa i filozofija arhiviranja koju čitamo i na tragu "nostalgije i ruinofilije" Svetlane Boym ili "umjetnika kao etnografa" Hala Fostera, bila premisa za prikupljanje razno-raznog materijala i daljnju konceptualizaciju, odnosno manipulaciju građom. Dijelom i zato jer su svoju praksu započinjali još u osamdesetima, Marijan Molnar i prije, no te su tendencije opstale i nakon devedesetih, a naročito su se snažno očitovale u kontekstu angažirane umjetnosti i aktivizma. Pojavio se val "arhivskoga impulsa", da se poslužimo odrednicom Hala Fostera koji, među ostalim, kaže da arhivski umjetnici nastoje dati povijesnu informaciju, često izgubljenu ili izmještenu, ali fizički prisutnu. Da bi to postigli elaboriraju nađene slike, objekte, tekstove, kaže Foster. Na takve postupke naići ćemo i u radu grupe PLEH, ali njihovo sakupljaštvo gotovo u pravilu nosi pečat osobnog, privatnog arhiva u kojem klije, kako ga naziva Boris Groys ciljajući najvećma na potkopavanje paradigme muzeja kao mjesta potvrde djela*, davno obećanje – utopijski potencijal koji je, kaže on, danas više zainteresiran za individualne fenomene iz prošlosti nego za njihovu povijesnu rekontekstualizaciju.
Depozitoriji PLEH-ovaca mjesta su samotnjaštva i fantaziranja, često hermetičnoga preslagivanja do jučer neiskorištenih objekata, riječi/teksta, ideja i sjećanja koji se, prema iz daljine upućenom pozivu (neo)dada/fluxusovske prakse, nanovo aktiviraju. Ostvaruje se dijalog, najviše s upućenima jer to nije, rekli smo, ni angažirana ni politička umjetnost. Ali jest politična. Četvero umjetnika prikuplja, klasificira, dekonstruira i dekontekstualizira predmete i priče iz vlastitoga arhiva, one osobne ili naslijeđene iz obitelji/zajednice/kulture, izmišljene, pronađene ili odbačene, istrošene, kupljene, darovane, uručene na zamolbu. Oni su šetači i tragači po napuštenim toposima prostora i vremena: identificiraju krhotine zbiljnog potisnutoga u nesvjesno (Kata Mijatović), opsesivno izrađuju knjige i tablice nikad prije označenoga (Marijan Molnar), istiskuju iz sjećanja i materijalno prepariraju svoje i tuđe iskaze ili fraze izgubljenoga značenja (Zoran Pavelić), brane memoriju impulzivnim pakiranjem i kriptičnim imenovanjima potroš(e)noga (Vlatko Vincek). Zaboravljeno, prezreno, izmišljeno i sanjano postaje dakle podlogom za stvaranje objektno/efemernih-materijalno/konceptualnih ostvarenja i situacija: ready-madea, slika, crteža, skica, popisa, fotografija, instalacija, video radova, performansa, akcija.''
Ružica Šimunović/ tekst povodom izložbe PLEH: Arhiv kao sudbina, Galerija VN, 2016

Ružica Šimunović (Rijeka 23. 11. 1960. – Washington D.C., 27. 4. 2018.)
Povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i dugogodišnja urednica na Hrvatskom radiju.
Na HR1 vodila je emisije o vizualnim umjetnostima: Kretanje točke točke i Kulturni kolokvij, na HR3 pokrenula je i uređivala emisiju U vizualnom kodu, na Hrvatskoj televiziji bila je su-urednica emisije Intervju tjedna. Objavljivala je likovne kritike, studije i oglede u novinama i stručnim časopisima.
Dobitnica je nagrade Hrvatske sekcije AICA za 2011. godinu.
Autorica je knjiga: Zoran Pavelić: Politički govor je suprematizam (Pleh, Zagreb, 2012.) i Tijelo u dijalogu - Ženske performativne prakse u Hrvatskoj (Durieux, HS AICA, 2017.) te suautorica knjige o umjetnici Ani Elizabet.
PLEH - Umjetničku grupu PLEH osnovali su 2007., umjetnici Marijan Molnar, Kata Mijatović, Zoran Pavelić i Vlatko Vincek. Od samih početaka PLEH kroz najosobnije umjetničke istraživačke pristupe
i angažmane svojih članova, razvija sinergiju zajedničkog djelovanja u bilježenju neuralgičnih točaka u kulturnom i socijalnom okruženju.
Najvažniji projekti realizirani posredstvom niza izložbi u zemlji i inozemstvu: PLEH na periferiji i PLEH /REFERENCE.

Izložba je realizirana podrškom Ministarstva kulture i medija RH. Rad ARL u 2021. podržavaju i omogućuju: Ministarstvo kulture i medija RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i Zaklada Kultura nova.

Pozdrav dragi posjetitelju!

Ocjeni svoj boravak u Dubrovniku.

Započni anketu
Knez2